Kao majka, više puta sam, kao i svi roditelji koji žive u Beogradu, naravno – posetila Institut za majku i dete „Dr Vukan Čupić“ .
Kada je beba imala temperaturu iznad 40, a oni bili dežurni– brzo su nas primili i svaka čast! Medicinska sestra je sve vreme bila sa nama u čekaonici, dala nam brufen i stalno pitala kako je sete, dok nismo ušli na pregled.
Kada je beba malo porasla, pa povredila nogu – opet na Institut. Zašivanje. Jeste da nama roditeljima nisu dozvolili da prisustvujemo ušivanju, što je za dete bilo strašno, sve se dobro završilo. Ipak, ko zna kakvih sve roditelja ima i kako reaguju u takvim situacijama. Verovatno se dernjaju, plaču, viču ili – padnu u nesvest...
Osim odlične ekipe lekara koji su bili zaduženi za tu intervenciju, posle nas je primila doktorka koja nam je dala dragocene savete za negu kod kuće i dalji oporavak.
Međutim.... evo jednog svežijeg iskustva:
Nedavno, jednog radnog dana, u Institut odem kao podrška bratu čiji je sinčić, četvoromesečna beba, imao zakazan pregled mokraćnih kanala na nefrologiji. Sa bebom i suprugom, putovali su do Instituta iz unutrašnjosti 4 sata, kako bi se javili u 8 sati ujutru na prijavnici.
Do 11 sati uspeli su tek da ga prozovu i izmere. Na odeljenju, koliko sam videla kad provitih, žive duše nema, osim nekih studenata i stažista. Nema WC-a na spratu, lift se čeka, čeka,čeka...
Oko 12.30 su mu stavili kateter, a tek posle je usledio pregled.
Sve je bilo gotovo oko 14.30.
Da izračunam – od 4 ujutru, kada je beba krenula na pregled , do 14. 30 ima oko 10 sati. A beba traži sveže spremno mleko, mir, tišinu... Pravili smo formulu (mleko) na hodniku, ali nestala je i voda iz termosa...
A u čekaonici, desetine ljudi sa sitnom decom koja imaju hormonske probleme, probleme sa mokraćnim putevima i šećerom... Ima 6, 7, mesta za sedenje. A kad stojiš sa detetom ili bebom duže od 5 sati – jasno je da nešto ne štima.
Dakle, ruku na srce nismo bili jedini u problemu. Tu je bila majka sa devojčicom od oko 2,3 godine koja je čekala da je prime i da dete ostane na Odeljenju. Na kraju, nju su oko 14.30, posle 8 sati čekanja, pitali da ipak „dodje sutra“ jer je sada gužva. Ne znam šta je bilo posle...
Druga žena je došla sa sinom koji ima oko 10 godina, kojoj su isto tako posle 7,8, sati čekanja rekli da dodje neki drugi dan. Ona je mirno otišla. Snažna je ili vrlo tolerantne prirode, ja bih poludela. A poludela sam „zbog svog slučaja“.
U jednom trenutku sam stavila kaljače preko čizama i ušla na Odeljenje da potražim bilo koga i pitam „o čemu se bre ovde radi“. Naišla sam na sestru i rekla joj da je mnogo ljudi na hodniku sa bolesnom decom a da se „stvari ne pomeraju s mrtve tačke“. Naravno, povisila je glas, pitala ono uobićajeno – ko ste Vi uopšte, s kojim pravom ste ušli, ne možete biti ovde...
Prebacila je krivicu na kolege koji rade na donjim sratovima. „Kad oni jave da se sa pregledima može krenuti, onda mi prozivamo i spremamo decu ...“
Kažem joj da smo bili na tim „donjim spratovima“ i da tamo nema nikoga ko čeka i da kolege u stvari čekaju njih da krenu da šalju pacijente... Ona meni: „Pa hajdemo dole da dokažete to što ste rekli“ a ja kažem – Hajde, čekam Vas ispred. Nije se pojavila.
Igra bez granica, gluvi telefoni ili bezobrazluk!
Da ne pričam da lekari ili specijalizanti, povremeno dodju na hodnik pun ljudi i onda sa bolesnom decom vode više nego osetljive razgovore zbog postavljanja dijagnoze. Pred svim ljudima, oni ih pitaju koliko puta piške noću, koliko se i gde najviše znoje i tako dalje... Dečica u prisustvu roditelja i još nekoliko desetina premorenih ljudi, stidljivo odgovaraju... Sramota!
Meni se, osim nedostatka medicinskog osoblja jedino pada na pamet sledeći zaključak: Verovatno su se kolege doktori dogovorili da pripreme za preglede obavljaju od pola dva do pola tri – pri kraju smene, a pre toga – ne znam gde su i šta rade, majke mi!
Šta god da je u pitanju, reč je o našoj deci!
Tiho protestujte, nemojte da radite, idite u Nemačku, radite privatno za veće pare, radite sve što želite, ali gospodo lekari, kada su u pitanju deca – to ne može tako!